Kulturom protiv granica – #defencingfestival

defencingfestival last call.jpg
Defencing festival: Žilet žica, simbol ponovnog europskog koketiranja s fašizmom, i dalje strši iz grmlja iz šumaraka uz zagorsku rijeku Sutlu, a ti žileti kao da deru stranice UN-ove Opće deklaracije o pravima čovjeka i pričaju priču o stvarnim “civilizacijskim dostignućima” Starog kontinenta. Upravo u njenoj blizini, u slovenskoj Bistrici ob Sotli i hrvatskom Kumrovcu, ovog je vikenda uspostavljena “Privremena autonomna zona za slobodu kretanja”.

“Ciljevi su ukazati na činjenicu da priča oko izbjeglica nije završena, da smo još uvijek revoltirani zbog žice, zatvaranja balkanske rute i sramotnog ugovora između EU i Turske, koji je u kontradikciji s idejom i samoproklamiranošću EU kao nekakve zajednice ljudskih prava. Evropa ide u smjeru autoritarizma, gdje sila odlučuje. Ovaj festival je u prvom planu protiv toga”, priča nam Andrej Kurnik, docent na ljubljanskom Fakultetu za družbene vede, aktivist te jedan od slovenskih organizatora Defencing festivala koji se 24. i 25. ovog mjeseca održao u spomenutim mjestima uz hrvatsko-slovensku granicu.

Dva dana, dvije države, dva kampa, jedan festival. Ovako bi se u par riječi moglo opisati što se to događalo “oko žice” prošli vikend. Ideja organizatora, mnoge udruge, organizacije i inicijative, bila je povezati izbjeglice i aktiviste u obje zemlje kroz zajednički program, a čak niti kiša, za koju su nam stariji lokalci rekli da najjača koje se mogu sjetiti, i poplava koju je prouzročila nije spriječila više stotina ljudi iz više zemalja da se ipak pojavi u zelenom Zagorju. Nažalost, ovo što je kiša uspjela spriječiti su aktivnosti na otvorenom, među kojima i centralni događaj festivala, zajednički piknik na obližnjem mostu na samoj granici, s obje strane žice. Ipak, mnoge radionice, od izrade zmajeva do rasprava o trenutnoj situaciji s izbjeglicama i njihovom položaju, projekcije filmova, a u subotu je održan i koncert pulskih pankera Fakofbolan te kosovsko-hrvatskog dueta PALE. Program se uglavnom održavao u tzv. Svlačionicama nedaleko kumrovečkog nogometnog stadiona.

Ideja organizatora bila je povezati izbjeglice i aktiviste u obje zemlje kroz zajednički program, a čak niti kiša, za koju su nam stariji lokalci rekli da najjača koje se mogu sjetiti, i poplava koju je prouzročila nije spriječila više stotina ljudi iz više zemalja da se ipak pojavi u zelenom Zagorju.

“Želja nam je da se sve udruge i inicijative koje se bave izbjeglicama povežu na nivou Hrvatske. U Zadru je nedavno bio mali festival solidarnosti pa su nas pozvali i ovdje da nastavimo graditi tu platformu”, priča nam Petar Grimani, umjetnik iz Splita, koji je s kolegom iz Zadra, Davorom Fadićem, održao radionicu komunikacije glasom, tijelom i pokretom što je vidno podiglo raspoloženje prisutnih.

“Želja nam je sve bolje organizirati i povezati, od onih skupljanja humanitarne pomoći, koju je lakše i jeftinije slati u većim količinama, sve do umjetnika pa da iz tih, slikovito rečeno, različitih točkica napravimo mrežu. A pokrenuli smo i pitanje žice. Ta je tema u Dalmaciji pala u zaborav. Sada je turizam tamo, a dugo nije ničega bilo niti u medijima pa ljudi misle da je sve nestalo. Cilj nam je pripremiti teren za dolazak novih izbjeglica, koje će sigurno doći”, nadovezuje se na čitavu priču Fadić.

Inače, blizina kampova omogućila je posjetiteljima sudjelovanje u aktivnostima održavanim u dvije države. Točnije, nekim posjetiteljima. Izbjeglicama, koje su na festival došle iz prihvatnih centara u zagrebačkom hotelu Porin i Kutini te sličnih centara u Sloveniji, i dalje je bila ograničena sloboda kretanja. Među njima je i Sam Ibrahim, 28-godišnji Iračanin iz Bagdada kojeg smo sreli u kumrovečkom kampu.

“Doma sam studirao pravo i politologiju, ali sam zbog rata otišao i došao ovdje. Zatražio sam azil i, ako mi bude odobren, ostat ću. Nadam se da ću nastaviti studij”, kaže Ibrahim koji već četiri mjeseca živi u Porinu.

“Lokalci su dobri prema nama, ali Porin je kao otvoreni zatvor”, dodaje.

I on dijeli sudbinu većine koja je s Bliskom istoka krenula prema Evropi, krijumčarenje u gumenom čamcu od Turske do Grčke, pa pješke preko Makedonije i Srbije do Hrvatske, kao i 21-godišnji Somalijac Mohamed Halane.

„Došao sam 29. prosinca prošle godine. Čekam dokumente i volio bih ostati u Hrvatskoj, naučiti jezik i naći posao. Želim započeti novi život i biti sretan”, priča Halane te kaže kako mu je u Porinu dobro.

“Imamo tri obroka dnevno. Znam da to plaćaju hrvatski građani i želim im na tome svima zahvaliti, od najmlađeg do najstarijeg“, dodaje skromno i iskreno, iako mu se u očima vidi da ne živi život dostojan čovjeka.

Nažalost, postoje i oni koji su u mnogo goroj situaciji poput tzv. Roszke jedanaestorke”. Naime, 16. rujna prošle godine mađarska je policija, na graničnom prijelazu između te zemlje i Srbije Roszke/Horgoš 2, uhitila 11 ljudi koji su od tada u zatvoru i čekaju suđenje koje bi trebalo početi za nekoliko dana u mađarskom Sigetu.

“Ti su ljudi bez ikakve podrške, pravne ili solidarne pomoći. Pokušavamo ljude motivirati da se solidariziraju s onima koji su po zatvorima ili izbjegličkim centrima, jer to su isto zatvori. Želimo pružiti neku konkretnu vrstu podrške, da ljudi ne misle da su potpuno zaboravljeni, ali i pričati o sistemskoj represiji, sistemskom nasilju. Da se sve se svede samo na ‘E, Mađari su grozni, oni su fašisti, a mi svi smo krasni i bajni’. Ne! To je politika čitave EU. A ako ti možeš 11 ljudi mjesecima zatvoriti samo zato što su bili na nekom prosvjedu, onda je to fašistička politika. Jedan momak, Ahmed, je optužen za teroristički akt samo zato što je držao i pričao na megafon, i on ima zasebno suđenje”, priča nam Beograđanka Nataša iz srpskog ogranka No Borders inicijative te opisuje spomenuti događaj, nakon kojeg je i otvoren humanitarni koridor kroz Hrvatsku i Sloveniju koji je “funkcionirao” nekoliko mjeseci.

“Drugog dana demonstracija (na spomenutoj granici se tada održavao trodnevni prosvjed izbjeglica koje je nisu mogle prijeći, op.a.), kada su Mađari malo otvorili ogradu, ljudi su pomislili da će nakon toliko dana čekanja moći ući u državu. Raspoloženje se diglo, ljudi su se smijali, slikali selfije, bilo ih je pet tisuća. Kada su krenuli prema ogradi, počeli su suzavci, vodeni topovi, policija je palicama prebijala ljude, čak i liječnike i novinare”, nastavlja Nataša te dodaje kako će se spomenuta suđenja održati  u malim sudnicama zatvorenim za javnost za koje čak, kako nam priča naša sugovornica, niti novinari nisu uspjeli dobiti akreditacije a i mediji su objavili imena samo troje uhićenih.

“Mi niti ne znamo tko je uhićen, nikakve detalje. Ali čekat ćemo ih ispred suda, jer nekad moraju biti dovezeni tamo, i bit će sigurno prilike da vide barem nekoga i neku vrstu podrške, da nisu ostavljeni i zaboravljeni”, kaže Nataša.

Kurnik: “Bilo bi odlično kada bi se ovaj kamp održavao svake godine, da bušimo rupe u granicama na različitim nivoima”.

Tako je na festivalu nastao transparent “Solidarity with Roszke 11”, a radionicu njegove izrade s Natašom je vodio i Joni, Nijemac koji na pitanje “Odakle si?”, odgovara “Iz Beograda” gdje je već četiri mjeseca.

“Nije da sam odabrao tamo živjeti, kao zbog grada ili nešto. Prije nego sam došao sam studirao, ali kad sam vidio što se događa, nisam mogao samo nastaviti voditi normalan studentski život. Ovo što se događa za mene je odgovornost čitavog čovječanstva”, priča Joni te dodaje kako kroz Beograd, iako je Balkanska ruta zatvorena, svakodnevno prolazi više stotina ljudi koji se, po nekoliko sati, zadržavaju u parku nedaleko tamošnjeg autobusnog kolodvora gdje im aktivisti pomognu koliko mogu, bilo nekom hranom ili informacijom.

„Zadržavaju se do 18 ili 19 sati, kada dolazi autobus koji ih vozi u kamp u Krnjači. Tko ima novca, produži dalje, tako to ide. Imamo problema u parku s ovima iz komesarijata za izbjeglice. Oni bi uspostavljali neku luđačku kontrolu i monopol.  Znaš, ne vole oni autonomne grupe ili kad netko vrši bilo kakvu vrstu monitoringa, ponašaju se gore od policije“, nadovezuje se Nataša na priču oko situacije kod naših istočnih susjeda.

A niti u njemačkoj nije bolje. Kako kaže Joni, dogodila se svojevrsna polarizacija. Mnogo je ljudi i inicijativa koje prihvaćaju i pomažu izbjeglicama, ali, s druge strane, mobilizira se i ekstremna desnica.

“Samo ove godine zapaljeno je 500 izbjegličkih domova. Neonacisti dolaze po noći, pale ljudske domove i ugrožavaju živote samo zato što se, po mom mišljenju, boje”, kaže Joni.

Kurnik: “Ljudima koji su trenutno u Sloveniji, naša zemlja uglavnom nije bila destinacija, nego su na neki način ostali blokirani nakon zatvaranja balkanske rute.”

Nažalost, situacija nije bolja niti kod naših sjeverozapadnih susjeda. Najbolji primjer kako se tamošnje elite odnose prema problemima izbjeglica je ljubljanski Socijalni centar Rog, centralno mjesto slovenske alternative svih vrsta i oblika, gdje se, između ostalog, održavaju i besplatni tečajevi slovenskog i engleskog za izbjeglice, koji je pred deložacijom i rušenjem u režiji tamošnjeg gradonačelnika Zorana Jankovića.

“Ljudima koji su trenutno u Sloveniji, naša zemlja uglavnom nije bila destinacija, nego su na neki način ostali blokirani nakon zatvaranja balkanske rute. Bilo ih je više od 400, a sada ih je upola manje jer slovenska politika i administracija smatra izbjeglica za nešto što se mora odmah slati dalje, ne nude im se mogućnost započinjanja novog života nego su u situaciji besperspektivnosti. Vlasti ne rade ništa i sprječavaju one koji žele nešto napraviti. To je neodgovorno spram izbjeglica, ali i društva jer zapravo proizvode ilegalnu populaciju”, priča nam Kurnik.

A nije bolje niti u našoj zemlji. Kao što je vidljivo iz Ibrahimovog i Halaneovog primjera, na dokumente se čeka mjesecima, što im onemogućava i primanje mizernih 100 kuna mjesečne državni, nazovimo ju tako, pomoći, a nema niti konkretnog plana kako će Hrvatska primiti 1 200 izbjeglica, kolika je kvota za našu zemlju. Jasnog plana nema niti na evropskoj razini, žica je još uvijek na granicama, ljudi po centrima i zatvorima, a rat na Bliskom istoku ne staje, kao niti iseljavanje. Samo u posljednjih nekoliko dana talijanska je obalna straža spasila više tisuća ljudi iz Sredozemlja.

“Bilo bi odlično kada bi se ovaj kamp održavao svake godine, da bušimo rupe u granicama na različitim nivoima”, zaključuje Kurnik.

I, unatoč činjenici da je na granici žica, da su tamo bili i carinici, koji su jednom prilikom do gola skinuli i pretražili ljude koji su kombijem prelazili “na drugu stranu”, da se bez valjanih dokumenata nije moglo slobodno kretati, te granice, barem među moždanim valovima posjetitelja Defencing-a nije bilo. Ali to je ionako jedino što se računa.

Advertisements

Oddajte komentar

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

Komentirate prijavljeni s svojim WordPress.com računom. Odjava / Spremeni )

Twitter picture

Komentirate prijavljeni s svojim Twitter računom. Odjava / Spremeni )

Facebook photo

Komentirate prijavljeni s svojim Facebook računom. Odjava / Spremeni )

Google+ photo

Komentirate prijavljeni s svojim Google+ računom. Odjava / Spremeni )

Connecting to %s

%d bloggers like this: