Archive for oktober, 2016

oktober 28, 2016

Marina Veličković: Tri bolesti prava i sto lica fašizma

U nedavno objavljenom tekstu o ograničenjima historijskih analogija fašizma Boris Buden iznosi tezu da pravo pitanje nije šta u našoj društvenoj stvarnosti podsjeća na fašizam iz prošlosti, već šta nas sprečava da prepoznamo Fašizam koji tek dolazi? Ovaj tekst analizira tri aspekta prava koja mogu ograničiti našu sposobnost da fašizam prepoznamo prije no što njegove posljedice postanu očigledne. Prvi aspekt je nemogućnost (ili nevoljnost) prava da preispita socio-ekonomske uzroke nepravde, drugi je predstavljanje nepravde kao posljedice odsustva prava, a ne njegovog sveprisustva, i treći je depolitizacija prava kroz iluziju njegove separacije od politike. U političkoj stvarnosti ova tri aspekta su nerazdvojna, ali i manje očita, manje esencijalizirana, ne tako lako prepoznatljiva, no cilj nije bio predstaviti detaljnu kritiku prava, već ponuditi skicu alternativnog načina njegove konceptualizacije, koja može služiti kao osnov za promišljanje alternativnih modela političke akcije.

Miopija

Pravo pati od miopije.

Bavi se povodima i posljedicama, ali nema kapacitet da preispita socio-ekonomske uzroke kršenja ljudskih prava. Susan Marks u svome tekstu Ljudska prava i uzroci (Human Rights and Root Causes) iznosi tezu da diskurs ljudskih prava posljedice strukturalne socio-ekonomske opresije predstavlja kao uzroke nepravde, što za efekat ima depolitizaciju te iste nepravde. Marks tvrdi kako je fascinacija uzrocima proizvod relativno nove menadžerske strategije na polju ljudskih prava koja narativ uzroka koristi da bi nepravdu uokvirila tako da se pravo postavlja kao jedini mogući lijek za tu nepravdu. Naprimjer, ako nižu stopu pismenosti žena postavimo u okvir seksizma koji je vezan za tradicionalna shvatanja roda, razliku između urbanih i ruralnih sredina i siromaštvo, onda diskurs ljudskih prava može ponuditi rješenja kao što su: dizanje svijesti, popravljanje ruralne infrastrukture, plaćanje porodicama da djevojčice šalju u školu, te može ponuditi indikatore napretka koji će nam reći da ljudska prava donose konkretne društvene promjene. Međutim, ono što pravo ne radi je – ne gleda u uzroke seksizma, te u neraskidivu vezu između kapitalizma, seksizma i reproduktivnog rada. Pravo uzroke svoga kršenja definiše u odnosu na sebe samo, i tako stvara monopol nad mogućim rješenjima.

Drugi aspekt miopije su konstantna pozivanja na krize: izbjeglička kriza, ekonomska kriza, sigurnosna kriza. Jezik krize nam omogućava da fokus pomjerimo sa širih društvenih nepravdi na one nepravde koje su hipervidljive (Charlesworth, 2002). Istovremeno, narativ krize služi tome da krizu izmjesti van okvira prava i otvori prostor za novi režim regulacije, čuvajući ugled prava kao: a) generalno moralnog, b) neophodnog za društveni opstanak.

Da bi održao (i osigurao) svoju relevantnost, pravni sistem postavlja diskurzivna pravila koja relegiraju bilo kakvo preispitivanje socio-ekonomskih uzroka u polje društvenih nauka i historije, pod izgovorom da se tako štiti apolitičnost i neutralnost sistema. U svome tekstu Susan Marks predlaže lažnu slučajnost kao komplementarnu alternativu Ungerovom konceptu lažne nužnosti. Dok Ungerov koncept za cilj ima dekonstrukciju narativa nužnosti – da je svijet onakav kakav mora biti, Marks želi da dekonstruišemo narativ slučajnosti – momente u kojima prizivanjem slobodnog izbora maskiramo sistemska ograničenja koja usmjeravaju naše akcije.  Pravo koristi oboje: lažnu nužnost da svoje izbore predstavi kao prirodne, a lažnu slučajnost da one izbore koje ne može prikriti depolitizira izmičući ih van socio-ekonomskog sistema u kojem su nastali pod izgovorom održavanja sopstvene apolitičnosti.

Susan Marks u svome tekstu predstavlja pet elemenata koji se mogu koristiti za preispitivanje sistema: 1) umjesto polemisanja o tome šta vlade treba da rade, fokus treba prebaciti na zašto to ne rade, 2) preispitivanje indirektnih društvenih odnosa poput diskriminacije, i korištenje tranzitivnih koncepata poput eksploatacije i marginalizacije, 3) prepoznavanje povezanosti opresije i privilegije, 4) stavljanje naglaska na materijalna objašnjenja koja prepoznaju ne samo ideje iza društvenih fenomena, već i socio-ekonomske uslove unutar kojih su se te ideje razvile, i 5) repolitizacija koja bi za cilj imala otkrivanje strukturalne nepravde i pretapanje toga u mobilizaciju za političku akciju.

Narcisoidnost

Pravo pati od narcisoidnosti.

Istovremeno želi biti sveprisutno, nevidljivo i bezgrešno.

U većem dijelu literature koja se bavi problematikom ljudskih prava, kršenja ljudskih prava su predstavljena kao posljedica odsustva zakona. Tako je Guantanamo Bay u literaturi često opisan kao pravna “crna rupa” u kojoj je do zlostavljanja zatvorenika došlo jer je zatvor bio van (fizički, kao otok, i pravno, kao izuzetak generalnim pravilima) američkog pravnog sistema (iako je bio pod pravnom nadležnošću SAD-a). Izbjeglički kampovi se prikazuju kao teritorije koje su van pravnog sistema država u kojima se nalaze, a na simboličkoj i fizičkoj granici režima ljudskih prava, dok se naselja u kojima se nalaze imigranti i/ili manjine predstavljaju kao paralelni pravni sistemi i nepravda unutar njih kao posljedica nemogućnosti pravnog sistema da probije u njih. Zone ekstremnog (ili tačnije vidljivog) kršenja ljudskih prava se predstavljaju kao zone izuzetka.

Fleur Johns u svom tekstu Guantanamo Bay i uništenje izuzetka (Guantanamo Bay and the Annihilation of the Exception) iznosi tezu da ove nepravde nisu posljedica odsustva prava u zonama izuzetka, već upravo pokušaj prava da zone izuzetka regulira, simptom pravne teže za sopstvenim sveprisustvom. Dakle, zone izuzetka nisu zone nedostatka hegemonog pravnog poretka, već njegov pokušaj da te zone regulira do trenutka stvaranja nemogućnosti iskustva izbora, sumnje i odgovornosti. Kako Johns navodi, tokom suđenja u Guantanamu korišten je diskurs koji je odluke predstavljao kao zaključke “razumne osobe” unutar sistema humanitarnog prava. Cilj je zatvoriti sve moguće normativne prostore u kojima je moralno rezonovanje moguće, i u kojem pravnici imaju slobodu da donose odluke. Dakle, u praksi pravo potpuno ograničava mogućnost individualnog moralnog rezonovanja u zoni izuzetka (ili preciznije posljedice tog rezonovanja) kroz potpunu regulaciju, dok istovremeno tu zonu simbolički i fizički izmješta van svojih okvira. Dehumanizacija koja nastaje u tim zonama onda nije, kako Agamben tvrdi, proizvod direktne političke moći države, niti njena granica, već je proizvod oduzimanja moralnog agensa.

Naravno, ovo nije nova opservacija. Hannah Arendt je prije više od 60 godina u izvještajima sa Eichmanovog suđenja ponudila sličan zaključak. Međutim, u proteklih 60 godina se uloga koju je pravo igralo u stvaranju sistema banalnosti zla uspjela historijski ograničiti – nacizam je izmješten u zonu izuzetka, zakoni koji su donošeni se analiziraju kroz historijsku prizmu njihovih posljedica, što ograničava našu sposobnost da opasnost prepoznamo prije nego što se u potpunosti manifestuje. Dakle, moramo prepoznati da je sistematsko kršenje ljudskih prava ekstrem na spektru sistemskog nasilja, ali ne njegov izuzetak. Tek kada prepoznamo da sistem funkcioniše na ograničavanju prostora za političku akciju, možemo se početi boriti da taj prostor ponovo proširimo.


CU Barbed wire fence outside Sacramento State Prison / Folsom, California, USA. By Salazar

Disocijacija

Pravo pati od disocijacije.

Pravo opstaje na temelju iluzije da je odvojeno od politike. U osnovi našeg razumijevanja se nalazi dihotomija da je politika prostor diskrecije, slobodnog odlučivanja i (ne)morala, a da je pravo prostor pravila, logike i razuma. David Kennedy koristi analogiju more politike, preko kojeg smo uspjeli prebaciti tanku mrežu prava, no kako zaključuje – stvarnost je drugačija – pravo je sveprisutno, a prostor za političku kontestaciju sve više i više ograničen. Ustaljeno je mišljenje da je pravo proizvod politike – da bi zadržala legitimitet, politika dopušta određeni nivo regulacije i ograničenja. No, šta ako je politika proizvod prava, ako pravo zadržava svoj legitimitet tako što održava iluziju prostora za političku kontestaciju? Pojasniću. Pravo definiše mogućnosti otpora: protesti su legalni, samo moraju biti prijavljeni policiji, štrajkovi moraju biti najavljeni, tužbe pred Evropskim sudom za ljudska prava su moguće tek nakon što se iscrpe svi lokalni mehanizmi zaštite – legalnost otpora zavisi od njegove najave, od toga da li je sistemu dato dovoljno vremena da otvori prostor za otpor, da jasno postavi granice unutar kojih otpor može biti realizovan. Pravo nam ostavlja prostora da izazovemo njegov legitimitet. Međutim, da bi izazov bio prepoznat, mora biti napravljen unutar diskursa prava, koristeći jezik, metodologiju, i logiku prava. Znači, svaki oblik izazova sistema u svojoj osnovi već prepoznaje legitimitet sistema koji izaziva. Postavljanjem društvene nepravde u okvir prava individualiziramo je i izolujemo od sistema opresije koji do nje dovode, te ograničavamo obim opresija koje pravno mogu biti prepoznate kao nepravda.

Proces odvajanja prava od politike stvara percepciju prava kao objekta, a ne subjekta moći. Izbori unutar prava se predstavljaju kao logični, pravno jedini mogući, umjesto kao proizvod socio-ekonomskog sistema unutar kojeg pravo postoji. Kroz svoju depolitizaciju pravo naš fokus prebacuje na sam diskurs, umjesto na diskurzivna pravila koja definišu spektar mogućnosti koje su nam dostupne unutar pravnog sistema. S druge strane, omogućava nam osjećaj političkog angažmana kroz iluziju da je borba protiv nepravde ujedno i borba protiv nepravednog sistema. Tu se otvara treći prostor za rast fašizma.

Oblačeći fašizmu ruho diskriminacije pravo: a) ograničava nepravde koje mogu pravno biti prepoznate kao legitimne, b) predodređuje modele borbe protiv tih nepravdi koji ignorišu njihove istinske uzroke i tako osiguravaju da će se nepravde nastaviti ponavljati, c) usmjerava građanski aktivizam na gašenje požara, umjesto na njihovo sprečavanje. Pravo borbu protiv nepravde svodi na politiku identiteta u kojoj se interesne grupe bore protiv diskriminacije. Međutim, upravo njihova raščlanjenost koja je posljedica solidarnosti vezane isključivo za pripadanje grupi depolitizira otpor i oduzima mu kolektivnu snagu. Dakle, a) pravo i politika su razdvojeni, b) da bi nepravda bila prepoznata mora biti lična, ili grupna (ukoliko je grupa pravno prepoznata), c) politika identiteta otpor depolitizira i svodi na lični/interesni nivo koji ga onda uvodi unutar pravnog sistema, gdje može biti kooptiran. Dakle, sistem je začarani krug, čiji tok je nemoguće prekinuti iznutra.

Vojska je opresivna institucija, ali žene treba da joj imaju pristup. Brak je opresivna institucija, ali LGBTIQ populacija treba da mu ima pristup. Vlada je opresivna institucija, ali svi građani treba da joj imaju pristup. Pravo nas, uspješno, ubjeđuje da je u našem najboljem interesu da se izborimo da učestvujemo u sopstvenoj opresiji. Onda se postavlja pitanje: zašto pretpostaviti da će tu stati? Možda se opasnost krije upravo u toj pretpostavci.

Sto lica fašizma

Buden svoj članak zaključuje opservacijom da naše intelektualne sposobnosti nailaze na sopstvena ograničenja kada su suočene sa fašizmom – razarajući potencijal fašizma je granica razuma. Cilj ovog teksta je bio da preispita ulogu prava u kooptaciji razuma od strane fašizma. Kroz pravni sistem fašizam može biti civilizovan, ogrnut u jezik tolerancije i razuma, predstavljen kao borba protiv agresije, radikalizma i ekstremizma. Pravo pomaže fašizmu da istovremeno bude iracionalan i racionalan, pravilo i izuzetak, iluzija i činjenica, diskurs i stvarnost. Fašizam opstaje, upravo, jer jeste i kapilaran i strukturalan, jer se u jednom trenutku čini prirodan, a u drugom ekstreman, u jednom političan, u drugom apolitičan. Pravo ima potencijal da fašizam sprečava, ali isto tako ima i tendenciju da ga normalizira. Definitivno je dio problema, ali možda može biti i dio rješenja.

 

Vir: Otvoreni-magazin.net